Knjiga žalbe, V.B.Z.
Ivanišević je svoje junake, kvartet pisaca, različitih nacija i poetičkih preokupacija, smjestio u rezidenciju za pisce u ‘rumunjskoj nigdini’, gdje bi svatko trebao raditi na svojoj knjizi. U izolirane uvjete oni dolaze sa svojim privatnim i profesionalnim ‘fejlovima’; Hrvata je upravo nogirala Bivša, a trebao bi funkcionirati kao humoristički pisac i pisac vesterna u fušu, Finkinja se bori s gotičkim romanima i usput izgleda kao manekenka, postariji Rus ispisuje još jedan od debelih realističkih romana o strahotama komunizma u strahu od kritičara koji ga terorizira, a Čehinja, osim što pije i plače za pokojnim mužem, muči se poezijom o konačnim pitanjima smisla. I tu dolazimo do trenutka kad treba konstatirati da su i pisci samo ljudi, što nam Ivanišević uspješno dokazuje u romanu u kojem četiri vrlo raznolika glasa, u formi dnevnika, bilježe svoju rezidencijalnu svakodnevicu.

A ona je prepuna dramatike, ljubavnih trokuta, seksa, razbijenih glava, izgubljenih kćeri, alkohola i smicalica, zapleta i obrata dostojnih najnapetijih romana, ali i ‘tihih’ zapisa o samom procesu pisanja. Sposobnost da kroz filter humora provuče i one situacije koje uopće ne djeluju smiješno, svakom liku podari originalan glas i uspostavi urnebesnu dinamiku dostojnu komedije zabune i tamo gdje nam se čini da je sve sporo i dosadno (recimo, među piscima), doista je rijetka osobina, a Ivanišević je, eto, posjeduje. U ovom sjajno i logično ispripovijedanom romanu sve pršti od spoznaje kako književnost itekako ima veze sa životom, čak i ako se pisci tome jako opiru.

Primavera, HENA COM
Pre sto godina, samohrana splitska majka svojoj je trojici sinova autoritativno odredila životne puteve. Jednog je poslala crkvi, da ga ona školuje, drugog vojsci, a trećeg je zadržala uz sebe. Sve ostalo što im se kasnije događalo, u to se majka nije mešala, to su preuzeli bog, sudbina, ili bi đavo znao ko. Svi se oni ponovo sreću u maju 1939. godine, u noći Svetog Duje, zaštitnika grada. Tokom svega trideset i šest sati splet događaja će toliko ispreturati njihove živote da ništa više neće biti kao pre.

Ivaniševićev zaplet dostojan je jednog Plauta. Primavera pleni pričom, humorom, suverenim vođenjem radnje, odlično postavljenim likovima. Međutim, ovaj roman takođe podseća da ne postojimo od juče, da je pre velikog razvoda bilo i ljubavi, i smeha, i lepote u zajedništvu, pa i svađa, ali kao najvažnije – mnogo zajedničke dece, javne i tajne, dece na koju smo zaboravili.

Jedan junak Primavere kaže kako svi ljudi žive u posuđenom vremenu, i da je zato veoma važno znati kako su tu velikodušnu pozajmicu iskoristili. Ivici Ivaniševiću želim još mnogo posuđenog vremena, kako bi poput Vivaldija kompletirao i ostala tri godišnja doba.

Dragan Velikić